Tag archive

fenomen

Na nebu, Na zemlji, Na Tašu

Nemanja Paleksić/Razno

Moj prvi (ozbiljniji) susret sa fenomenom „Koncert Sinana Sakića“ je bio prije najmanje desetak godina. Stadion „Taš“, tada ruševina u centru grada, mi je bio jedan od omiljenih štekova, jer se podno one stjenčuge moglo slobodno cirkati, zavariti ili provesti kvalitetno vrijeme sa osobom koja vam je tih dana bila u fokusu. Plus sam tad imao ribu u V gimnaziji koja gleda na taj isti Taš, tako da je Taš bio idealan izbor za blejanje u sparnim beogradskim ljetnjim večerima. Uglavnom, jedno veče, naš omiljeni štek bijaše nedostupan, jer se rijeka ljudi slivala ka Tašu, za koji sam ja tih dana bio ubijeđen da je van funkcije i da zapravo sem onih par poslovnih prostora predstavlja crnu rupu centra Beograda, prolaz u neke druge dimenzije. Očigledno da nisam bio u pravu. Malo sam pogledao profil ljudi, način oblačenja i shvatio po dresovima ekipe hokejaške ekipe Kolorado Avalanša (za koje je tih dana nastupao Džo Sakić, legenda tog klub) da je u pitanju koncert Sinana Sakića. Odmah sam to povezao sa sličnim scenama kojima sam prisustvovao ranije, isto u blizini Taša, dok sam se kao mladi student Pravnog fakulteta upoznavao sa tim dijelom grada, samo što tad nisam znao da su u pitanju ta gotovo religiozna okupljanja fanova perjanice Južnog vetra.

Sinan i Taš -to je jedna od najlogičnijih veza na koju ćete naići. Sinan je godinama držao Taš u životu, dok su se te legendarne arene mnogi u Beogradu stidjeli ili je zaobilazili (a na sva usta kritikovali ko sve gostuje tamo i lamentirali nad prošlim vremenima), dotle je Sinan istrajavao na Tašu kao najadekvatnijem mjestu za svoje koncerte. Taš je tih godina bio u zaista jadnom stanju, tek su vremena na vrijeme bivali održavani koncerti grupa poput Riblje Čorbe, Van Goga ili nekih stranih fosila, ali najviše koncerata devedesetih i dvijehiljaditih na Tašu upravo je održao Sinan. Adekvatnost tog prostora ogledala se u tome što to ruševno stanje odgovaralo sentimentu i društvenom miljeu iz kog Sinan dolazi i kome Sinan pjeva – Sinan je čovjek koji ovaploćuje muku i tegobu običnog čovjeka sa dna, a takvi mu i jesu najvjernija publika. Inače, taj termin „dno“ možda zvuči pogrdno, ali ni sam Sinan ne bježi od toga u svojim pjesmama (U pjesmi „Pijem na eks“ Sinan kaže „Pijem na eks, do dna, do dna, jer tu na dnu zbog nje sam ja, a jedan drugi hit mu se zove „Opet bih do dna“). Ja sam u jednom radu posebno razradio taj motiv dna kod Sinana, ali nažalost taj rad više nije dostupan na netu, izgleda je platforma koja je hostovala te blogove nepovratno propala, ili se to desilo samo sa mojim pisanijima. Samo ću reći da ne treba padati u zamku i povezati dno sa socijalnim ili ne daj bože ljudskim dnom, to bi bila simplifikacija koja bi odvela u stranputicu, ovo je jedna druga vrsta dna, ali i to će jednog dana biti predmet posebnog teksta.

Gledajući te ljude i počevši da pratim fenomen koncerata Sinana Sakića, shvatio sam da je to jedna od stvari koju čovjek mora iskusiti jednom u životu, na stranu moji afiniteti prema toj vrsti muzike (a koji postoje, ali i to će biti u tom drugom tekstu). Zato, kad se pročulo da Sinan nakon dugih 8 godina ponovo pravi beogradski koncert (u međuvremenu je Taš prošao renoviranje), krenulo se u akciju „prisustvovati koncertu Sinana Sakića“. Čak smo uspjeli i da dođemo do nekih karata za goste, bilo je i nekih pregovora da budemo dio, tj. učesnici samog koncerta, ali to je, kao što će se ispostaviti, propalo na našu sreću. O tome malo kasnije.

Sam koncert je bio najavljen za 20 časova, no znalo se da to neće biti ispoštovano, tako da sam se ja solidno kasneći na mjesto sastanka u posljednjem momentu odlučio da idem kolima, što je značilo da nema cuganja, a i postajala je realna opasnost da se ne pronađe parking. Međutim, oko pola osam sam uspio bez ikakve muke i iz cuga da pronađem parking pored crkve Sv. Marka, što mi je probudilo crva sumnje. Tašmajdanski park je bio prepun roditelja sa djecom i mladih parova, ali ništa nije odavalo utisak da se na stotinjak metara očekuje prisustvo bar 10 hiljada duša. Znao sam da Sinanovi fanovi nisu od onih koji će do grada doći kolima, prije će stići autobusom nekog trocifrenog broja, ali ovo nije mirisalo na dobro. Ušli smo na tribine, odabrali smo da se smjestimo na one koje se nalaze ispod parka i već pomenutih stjenčuga, i krenuli da pratimo razvoj situacije. Već tada smo doživjeli jedno prijatno iznenađenje, a to je da je svako dobio poklon u vidu CD-a iz 2011. „Šalu na stranu“, a negativno je bilo da je piće za šankovima bilo u cjenovnom rangu kao na koncertima koji drže izvikane strane zvijezde u Areni – znači 200 dinara pa naviše. Ne baš adekvatno prilici.

Čudno je i publika bila podijeljena, tribine su bile jedinstvene (valjda 900 dinara) a ispred bine je bila neka nelogična VIP sekcija sa kafanskim stolovima (1500 dinara karte), potom neki uski pojas (koji bi trebalo da predstavlja fan pit od 1100 dindži),  iza ta dva sektora cijela druga polovina donjeg dijela stadiona je bio parter od 700 kinti. Već oko pola devet, neka nervoza je nastupila, što zbog utiska da Taš baš neće biti pun, što zbog toga što početak koncerta nije bio ni na vidiku. Međutim, uskoro se stanje popravilo na oba fronta, Taš se dobrano popunio a na scenu je stupila prva „predgrupa“, mada bi bolji termin bio „predizvođač“. I to je bilo prvo iznenađenje, u pitanju su (valjda) neki novobeogradski reperi, Mali Vuk i Žuti. Mali Vuk je zaista mali, klinac je osnovnoj školi, a Žuti mu je stariji brat, ćale, brat od tetke, makro, diler, socijalni radnik, jebem li ga, nismo do kraja nastupa utvrdili. Bilo je to prilično neprijatno, Mali Vuk je imao neki stih „petice u školi“, uglavnom neprijatnost je trajala nekoliko minuta i dvije numere, da bi taj dvojac smijenili ozbiljniji igrači – Sick Touch. Okej, za njih sam čuo, nije ni repovanje bilo loše, no brate nismo zbog toga došli. Onda je izašao onaj koji je očigledno i stajao iza ove koncepcije predgrupa, Ivan Ivanović Đus lično, koji je odrepovao Keš, kolica i još jednu stvar, gdje se njemu i njegovom MC-ju pridružio i neki treći. Đus će kasnije biti protagonista još jednog neprijatnog momenta, ali njegova iskrena ljubav prema Sinanu kao pojavi i cijelom muzičkom izrazu JuVea je nesporna (i solidno dokumentovana na njegovim albumima i u stvarima koje je snimio). Međutim, Sinan jedna od onih veličina kojoj predgrupe ne trebaju – da mu je predgrupa bila Ceca ili da su to Rolingstounsi, opet bi situacija bila ta da je 100%prisutne raje došlo da čuje Sinana, i svi koji su ispred njega u programu su samo smetnja u namjeri da se čuje Onaj zbog koga se došlo.

Sa prvim sumrakom na scenu je izašao i bend koji će pratiti glavnu zvijezdu večeri. Standardna ritam sekcija – bubanj i bas, gitara, dvije klavijature i jedan multiinstrumentalista koji je svirao konge, saksofon a bogami i kaval (i ko zna šta još ali sa naše pozicije se nije ni vidio najbolje). Bend kao i na njegovom posljednjem koncertu na Tašu 2008. a djeluje i da su momci isti (za bubnjara i gitaristu sam siguran da su to oni sa certa iz 2008, kao i za jednog klavijaturistu).

Koncert kreće pesmom Trezan iz 2002. a onda već trećom numerom poseže u riznicu mega hitova koji izazivaju poglede u nebo i delirijum, a to je „Pevaj mi o njoj“. Mušku vokalnu pratnju ekipe Južnog vetra simulira klavijatura, nije to to, ali nije ni strašno, no već se tada uviđa šta će biti osnovna crta ovog koncerta a to je da će kvalitet „izvjedbe“ varirati od totalne neuigranosti do dodira božanskog – evidentno je da bend ima određenih problema, klavijaturista se nakon prve numere žalio toncu da ne čuje ostatak benda, neke pjesme su zvučale katastrofalno, u nekim je djelovalo da uopšte nisu u istom tonalitetu, ali neki (uglavnom klasici iz zlatne faze JuVe iz sredine ’80-ih) su djelovali vrhunski. Na sve to se nadovezalo i već poznato Sinanovo ispadanje iz ritma, produžavanje fraza kao i uskakanje u foršpile prije završetka istih ili nakon nedovoljnog broja obrtaja.

Bend se uštimava, Sinan takođe, djeluje kao da je u kondiciji i cijepa ispostaviće se za njegove standarde prilično dug prvi blok – „Pijem na eks“, „Nije moje srce ludo“, „Zoko moja Zoko“ (u kojem po prvi put žestoko sjebava orkestar upadom u nevrijeme), „Ja poklanjam zlatnu burmu“ te zatvara sa dva potcijenjena klasika iz stare faze – „Ona je prošla bez bola“, hit koji Sinan sa pravom mnogo voli ali koji je publika ispratila mlako (kao i na koncertu 2008.) i „Lagala si“, a druga stvar zvuči bolje nego original (što je raritet) i koji je izazvao mnogo bolju reakciju publike. Potom slijedi provjerena stvar „Pokloni poljubac prijatelju starom“ i kraj u vidu „Minut dva“ koji je bend odsvirao u nekom totalno rege fazonu, koji je dobro došao da se malo iskuliramo.

Dodatno kuliranje slijedi u vidu prvog gosta, Kebe, koji je mrsio muda nekom pričom o svojim i Sinanovim počecima u Loznici, a potom je otpjevao svoje dvije stvari – „Nemam drage, nemam druga“ i „Kukavica“, da bi onda pozvao Sinana na duet i pa mu šuknuo tako što je počeo himnu svih cigana (navijača CZ) – „Imao sam“, na šta je Sinan iskreno popizdio i otišao sa bine, što je bio jedan žestok WTF momenat ovog koncerta. Keba je vidio da je napravio sranje pa je pozvao Sinana i krenuo da pjeva njihov duet (onaj neki vinski, ne sjećam se naziva, jebem ga) ali ispižđeni Sinan je bio neupotrebljiv tako je Keba skratio ovu stvar i svoj nastup završio fijaskom. Usput je i pozdravljao familiju, snaju Severinu u prvom redu, sve ukupno Keba ide u folder „neprijatnost“.

Kreće drugi blok stvarkom „Do dna“, potom se Sinan nadovezuje pjesmom posvećenom njegovoj ženi „Sabina“ i onda slijedi jedan od vrhunaca koncerta, pjesma uz koju se lome flaše o sopstvenu ili tuđu glavu, a to je „Miko druže moj“. Bend zvuči sjajno, sam foršpil je jedan od najboljih momenata narodnjačke muzike kod nas, publika je u transu, pale se baklje, pogledi se upućuju ka nebu, ljudi se hvataju za glavu… I onda Sinan ide na drugu pauzu. Jepse Sinane. Što je najgore, u pauzi nas zabavlja Ilma (valjda se tako zove) Karahmet (valjda se tako preziva), pobjednica ili učesnica nekog talent šoua, koga boli kurac. Uglavnom, Ilma pjeva, sabija, glas joj je čist kao izvorska voda, ali… Ilma pjeva na matricu, ima harizmu panja i što je najvažnije, Ilma nije Sinan. Pjeva Kaliopi, Mariju Šerifović i još neku pjesmu, ali kao što rekoh, koga boli kurac. Ilma, super si, bićeš sjajan session pjevač, cover pjevač, studijski pjevač, bek vokal, ali Ilma, ti nisi Sinan. Hvala ti, povuci se u svoje odaje ili VIP sekciju.

Sinan se vraća na binu, valjda se ispeglao u međuvremenu u bekstejdžu, kreće jedan solidan blok gdje između novijeg kafanskog hita „Za dušu za džabe“  i jednog hita prilično atipičnog za Sinanovu JuVe fazu, to je više šumadijsko-ibarska magistrala stvar „Evo me drugovi“ ubacuje jednu od svojih najboljih, a i on sam, u jednom od rijetkih obraćanja publici (a da to nije rudimentarno „Eeeeej“) kaže da mu je to autobiografska – „Hajdemo dalje moja tugo“. To daje dovoljno gasa publici da izdrži i sledećeg gosta, koji, ruku na srce, se i ponajbolje uklapa u cijelu koncepciju ovog koncerta, a u pitanju je Muharem Serbezovski.

E sad, Muharem pjeva dvije pjesme koje se idealno uklapaju u repertoar Sinana Sakića, a to su „Sine moj“ i „Za venčanim stolom“. Nivo patosa je već u crvenom, već se prelazi u kraljevstvo Tanatosa, ljudi su u ozbiljnoj dilemi kako da okončaju ovu nepodnošljivu količinu tuge, depresije i očaja, da li skokom sa tribina u parter ili da se popičkaju sa prvim do sebe pa da se potežu noževi, međutim, moj problem sa Muharemom je što on pjevački isuviše voli da se kurči, pa pjesme userava i upropaštava do kraja bacanjem u visine, promjenama oktava i klasičnim izdrkavanjem. Tu on i Sinan časte jedan drugog komplimentima, Muharem pokazuje zavidnu nepismenost izrazima „akapultiranje“ ili čak „akapunktiranje“ i pominjanjem nekih mašina za mjerenje „teligencije“, no uskoro šućur Allahu i Ramazanu napušta stejdž a mi čekamo najveće hitove. Tri gosta svakom koncertu dosta.

I hvala pomenutom Allahu dž.š. – dočekasmo ono najbolje. Nakon zagrijavanja uz još jednu himnu kafane, pijanica i svih mrzitelja staklarskih proizvoda „Sklonite čaše sa stola“ i iskrenu „Ja ne volim rečima već srcem“ Sinana kreće da izdaje glas ali mu on i ne treba jer vadi tešku artiljeriju, raja zna svako slovo teksta i svi pjevaju, a u publici nastaje džumbus poput onog kad je Zvezda dala gol Bajernu 1991. Kreće „Hej otkad sam se rodio“, slijedi „Sudbina me na put šalje“, „Sve je postalo pepeo i dim“, „Na Balkanu (Delija momak)“, „Ne traži je sine“ (u tom trenutku sam se ozbiljno zabrinuo da li će svi perživjeti koncert, Hitna je preventivno parkirala vozilo blizu ulaza tokom ovog bloka, a neki hadžija je fasovao pretres i posljedično hapšenje, reklo bi se zbog pronađenog sadržaja u džepu) nastavlja se uz „Izađi na pet minuta“, „Zaljubljen u tebe“. Sinan ima taj luksuz da mu peak koncerta sa brojem njegovih hitova može trajati opušteno pola sata, ja povlačim sve crne misli u vezi ovog koncerta, otvaraju mi se preostale čakre, uspostavljamo vezu sa Taša preko Sinana i Sai Babe direktno sa precima, potomcima, Šivom, Višnuom i svih 12 velikih gurua, ali onda neko pravi grešku u koracima i tajmingu i umjesto da se koncert završi uz još par najjačih stvari poput „Reci sve želje“ i novijeg hita „Lepa do bola“, Sinan kreće da otvara dušu uz pjesmu posvećenu ćaletu „Matori moj“ (što je ok ali hladi publiku) a onda na binu izlazi Đus, koji preuzima pjevanje od Sinana, onda Đus plače, Sinan plače i… onda su stvari otišle u kurac. Sinan izlazi sa bine, vraća se na (valjda) drugi bis, onda odnekud izvlači „Gradom se šapuće“ i solidnu ali za ovaj momenat koncerta neodgovarajuću „Kraljicu“ i raja kreće da se vrti, cupka i očekuje još jednu ejakulaciju/erupciju kroz ova dva-tri neodsvirana a gore pomenuta hita.

Sinan odlazi u bekstejdž, raja skandira njegovo ime, ali nešto se čudno dešava na bini. Primjećujemo muriju, bend pravi zajedničku fotku i sve je izvjesnije da nastavka neće biti. Sat kaže da smo već desetak minuta iza ponoći, koncerti ovog nivoa decibela u centru grada već treba da su okončani, pregovori u bekstejdžu traju i traju i traju i kako koji minut odmiče sve je izvjesnije da nastavka neće biti. Prilično bezvezno, antiklimaks, a ubrzo na scenu izlaze motači kablova i kreće neka lagana muzika, pale se svjetla i to je znak da treba poći svako svojim putem. Na izlazima, klinci pjevaju za sebe „Lepa do bola“, mi pokušavamo da svarimo da li je ovo bilo planirano ili se neko zajebao u pogledu trajanja cijelog koncerta pa nakon svih repera i Ilmi više nije bilo vremena jer je neko od stanara u Ilije Garašanina zvao muriju.

Bijaše koncert – neću ja pisati fikciju kao Muharem Bazdulj što je napisao knjigu od prisustva koncertu U2, ali definitivno – mnogo je utisaka koje sam ponio sa ovog koncerta. Neke sam već iznio, kao što je onaj o tome kakvo je bilo muziciranje. Poredeći ga sa recimo čuvenom turnejom Južnog vetra koja je snimljena i sad je dostupna na YT, uvidio sam jednu dimenziju tog sastava koja mi je donekle izmicala svih ovih godina – u pitanju je bio skup izuzetnih svirača. Trojac Mile Bas, Perica Zdravković i Sava Bojić je uz asistenciju klavijatura i na istim Zvonka Demirovića i jednog bubnjara pravio fantastičan gruv i zvuk koji je ovaj bend koji prati Sinana tek na momente uspijevao da dohvati.

O publici na ovom koncertu može se pisati, nisam siguran da mi je fenomen publike i ljubavi prema Sinanu bilo šta jasniji nakon ovog koncerta, ali da je „različitost“ bila prisutna i da su gotovo sve grupe bile zastupljene na ovom koncertu, jesu. Ko je tu bio zbog muzike, ko zbog hipsterluka, ko jer ga je zanimao filozofski ili sociološki aspekt, to ne znam, ali većina je znala sve tekstove. Bilo je tu prepičaka sa splavova, sredovječnih parova, par klinki metalki, pijanaca svih godišta, naloženih klinaca, gejeva, hipstera, nekih damica koje biste očekivali prije na kakvom frapućinu ili limunani, bio je jedan tip u majici Mejhema (ja) i još jedan pored njega u majici Bogoslovskog fakulteta (Miljan). Imam pouzdane informacije da su na koncertu bili recimo i članovi SARS-a, a bile su tu i dvije babe od po 60 ljeta. Najmanje dvije. I mislim da su se svi proveli odlično.

A o tome šta ih je privuklo, šta sve to znači i kuda vodi, zašto Sinan imaj taj (polu)božanski status i šta je fenomen Južnog vetra, sve to u nekom drugom tekstu. I ovaj je predug, ali kao i sve što ima veze sa Sinanom, niko se ne štedi, nema štednje kad su emocije u pitanju. Ionako tu svu štednju pojede egzistencijalna inflacija.

Hvala ti za daaaneee

Posted by Miljan David Tanić on Saturday, June 3, 2017

 

Go to Top