Sepuki na Šikokou

Diznilend/Nemanja Paleksić/Politika

Niko ne može osporiti da je Aleksandar Vučić majstor javnog nastupa. Od pripreme, preko izbora tema, sagovornika, dogovora sa voditeljima, dramskih trikova, pa preko debelog obraza da vas uvjerava da ne vjerujete sopstvenim očima i ušima nego onome što on govori, zamjene teza, te širokog arsenala drugih erističkih oružja on koristi sva moguća sredstva da, uglavnom u formi monologa, pokaže svoju superiornost na svim poljima auditorijumu kojem je namijenio određeni govor ili obraćanje. Tu ubrajam i sada već čuvene pauze, uzdahe, namještanje ruku, galamu, namještanje naočara, izbjegavanje pitanja ili zatrpavanje razgovora ili govora gomilom besmislenih, nepotrebnih i često teško provjerljivih podataka. U sve to, zapravo u jednom širokom naporu da se prikaže kao „najbolji ikada“ spada i ostavljanje utiska „najskromnijeg“„najpametnijeg“, „najnačitanijeg“ i šta sve već ne „naj“.

Tako smo mogli slušati kako predsjednik Srbije kad ide maltene traži da mu daju što neudobnije krevete, on zna sva sela na potezu od linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica pa sve do Bugarske i granice Kosova sa Albanijom, zna u decimalu koliko je izdvajanja u dinarima za porodilje koje su dobile četvrto dijete itd. Takođe, on te podatke tako brzo iznosi da samo skače sa teme na temu i zatrpava prethodne teze novim, te tako dosta toga i pažljivijem slušaocu prođe ispod radara i onda se teško vratiti na to, a informacija ostaje polusvarena i bez mogućnosti da se malo detaljnije pozabavimo tzv. fact checkingom, odnosno provjerom istinitosti, no srećom, tu su snimci na internetu.

Sve to naravno predstavlja jedan izraz samohvalisanja, i to kroz specifičnu formu tzv. „humblebraga“, gdje govornik kroz navodno „ponizno“ obraćanje prepun (lažne) skromnosti samog sebe kudi, tj. na jedan specifičan način hvali svojom skromnošću, poniznošću itd, u fazonu „avaj, jadan li sam, ali drugačije ne znam, no skromnost je vrlina“. To je ono kad Vučić kaže „ja sam samo jedan mali čovek, oni su veliki, a ja sam mali, ja ću da idem da se sretnem sa kancelarkom Merkel i da molim za Srbiju“, gdje on pokušava da stvori sliku o sebi kako je on „mali“ i blizak običnom puku dok su njegovi protivnici neki nadljudi.

Međutim, njegova ličnost mu ne dozvoljava da on uvijek bude u toj ulozi „malog običnog čovjeka“ već ćemo često čuti kako sam sebe hvali, i to uglavnom u domenu hrabrosti. Uglavnom tu tezu iznosi sa zadrškom, započinjući sa „ja ne želim sukob, ne zato što ja nisam hrabar, ja sam hrabar, već zato…“ i onda to opravdava nekakvom brigom za veće dobro.

No da se vratim na ovu prvu vrstu hvalisanja, a to je hvalisanje svojim znanjem. Nije tajna da se recimo unazad nekoliko godina u Srbiji krši ustaljena medijska praksa da se audio zapisi izjava zvaničnika na stranim jezicima prevode tzv. nahovanjem odnosno da se snimak izjave pokrije prevodom koji neko čita. Međutim, kada Vučić razgovara sa ruskim zvaničnicima, na ruskom (što je kršenje diplomatskog protokola, prema kojem političari obavezno govore zvaničnim jezikom svoje države, a prevodioci prevode) sinhronizacije nema, nego ide titl. Ne mogu da se sjetim da li se to radi i kada daje izjave na engleskom, ili samo želi da impresionira rusofile među Srbima pokazivanjem sopstvenog znanja ruskog jezika. Da je to naredba sa vrha, ne tvrdim samo ja.

Sad dolazim na ono što je meni zaparalo uši neki dan, a zapravo se radi o dva slučaja. Govorim o konferenciji za štampu koju su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker održali nakon sastanka u Vili Mir, 26. februara 2018. godine. Na snimku, na poziciji 26 minuta i 55 sekundi, predsjednik Vučić koristi priliku da malo, kolokvijalnim rječnikom rečeno, „nagazi“ novinara koji postavlja pitanje u vezi sa izjavom koju je Ivica Dačić dao ujutro dana povodom pitanja o „pravno-obavezujućem“ sporazumu. Ministar Dačić je naime rekao da „Srbija neće zbog EU da izvrši harakiri“. Naizgled samo jedna od živopisnih izjava po kojoj je Dačić poznat, jedna od bezbroj. No na pitanje da to prokomentariše predsjednik Vučić u svom poznatom maniru ponižavanja sagovornika, u ovom slučaju njegova omiljena disciplina ponižavanja novinara, kaže, nakon duge uzdisajne dramske pauze, citiram: „prvo, ne znam da li ste tačno proučili dobro šta je to sepuk(a) a šta je harakiri ali to sad nije mnogo važno“.

Ja zaista nikad neću da tvrdim da znam sve o svemu, ali znam ponešto o japanskom jeziku i znam nešto o Japanu i njegovoj istoriji, ali ova izjava je bezobrazna na mnogo nivoa a meni je izazvala blago rečeno konsternaciju.

Kao prvo, novinar je citirao Dačića, koji je rekao harakiri, tako da je ova otrovna strelica zapravo trebalo da bude upućena Dačiću. Druga stvar, kakve veze ima sepuku sa ovom pričom, ako je novinar (ispravno!) citirao Dačića, čemu uvođenje termina sepuku? Očigledno, iz dva razloga, jedan je da se ponizi novinar, a drugi je da se pokaže sopstvena erudicija. Ali, predsjednik je tu samo pokazao površnost svog znanja, i to na dva nivoa. Lijepo je to što je on čuo za drugi izraz, ali niti tu ima razlike niti je pravilno naveo riječ.

Naime, pojam seppuku (切腹) je zapravo samo on (kinesko) čitanje i odnosi se na potpuno isti pojam kao i harakiri (腹切り) koji je kun (japansko) čitanje, a ako detaljnije pogledate, vidjećete da se i sastoji od dva ista kanđija (slikovna/pojmovna znaka) samo u različitom redoslijedu, gdje jedan znači glagol sjeći a drugi znači stomak. Svako ko se nekad bavio nekom istočnjačkom borilačkom disciplinom ili nekom tradicionalnom medicinom, zna za pojam „hara“, koji predstavlja, grubo rečeno, donji stomak. Tako da između ova dva pojma nema nikakve razlike, sem te jezičke, gdje se čitanje kao „seppuku“ više koristi u pisanoj formi i više je formalno, dok je „harakiri“ izraz koji ćete češće sresti u govornom japanskom ali i van Japana gdje se više „primio“.

Druga stvar je ta što je predsjednik na toj konferenciji za štampu, u pokušaju da valjda impresionira konzumente, potpuno pogrešno izgovorio riječ „seppuku“ kao „sepuk“ ili „sepuka“. Ok, od nekoga ko (vjerovatno) nije učio japanski jezik i ne očekuje se tačan izgovor, a koji podrazumijeva da se ovo duplo p naglasi da je duplo kao i taj suptilni izgovor „u“ koje se maltene ne čuje i ne zvuči kao „u“ na koje smo mi navikli, pa zapravo čuje nešto nalik na „sepp’ku“, ali ovo što je predsjednik izgovorio ne znači ništa na japanskom, a pogotovo ne znači ritualno samoubistvo sječivom, koje je bilo uobičajeno za samuraje u vremenima kad su oni bili ratnička klasa Japana.

Kako se ispravno izgovara „seppuku“ mogli smo čuti par dana kasnije, u emisiji na TV Pink. Doduše, ne od predsjednika. U večeri pred početak predizborne ćutnje organizovan je tradicionalni „Predsjednik/Premijer kao sav normalan svijet“ intervju, klasična najprovidnija moguća zloupotreba funkcije gdje baš pred početak ćutnje zbog BG izbora mi imamo priliku da se družimo sa predsjednikom par sati i saznajemo po državu najvažnije činjenice poput kome se predsjednik divi i šta voli da čita u slobodno vrijeme, eto, zgodno se potrefilo, baš tri dana pred BG izbore. U studiju su bili i ljudi sa liste za beogradske izbore koja nosi naziv „Aleksandar Vučić, zato što volimo Beograd“. Među njima je bila i prof. Ljiljana Marković, profesor na Filološkom fakultetu na katedri za japanski jezik i svakako jedan od naših najvećih poznavalaca japanske kulture, čijih nekoliko knjiga i ja posjedujem. Ona je podsjetila na epizodu gdje je predsjednik Vučić po njoj ispravno postupio i ispravio sagovornika, rekavši da je pravilno upotrijebio riječ „seppuku“ koju je ona naravno ispravno izgovorila. Onda je ona hvalila Vučića kako njemu ne trebaju predavanja iz japanske komunikologije jer on to izvrsno poznaje.

U toj istoj emisiji Vučić se pohvalio kako je bio 7 dana u Japanu i kako je tad naučio sve o razlici u običajima na različitim japanskim ostrvima, koja je naveo kao „Kjušu, Šikoko, Honšu, Hokaido“. Na stranu što govorimo o četiri ostrva koja se protežu duž skoro 2000 kilometara koja su bila dom nekoliko civilizacija i što je Japan imao nekoliko velikih religija koje su obitavale istovremeno, tvrditi da se za 7 dana i sa par knjiga moglo naučiti SVE o razlikama na tolikoj teritoriji na kojoj živi skoro 130 miliona ljudi je prilično smjela tvrdnja. Od poznavaoca te klase (ekvivalent bi bio diplomac japanske etnologije) bi se makar očekivalo da zna da se jedno od 4 glavna ostrva ne zove Šikoko već Šikoku. Od poznavaoca kulture se očekuje da barata nekim od osnovnih pojmova sa N5 nivoa poznavanja jezika, kao što su „shi“ što znači četiri i „koku“ što znači „provincija“.

No predsjednik se vratio na momenat kad je on „objasnio“ novinaru ko je tu pametan, pa je onda pomenuo razliku između „sepukija“ i „harakirija“, dodatno se ukopavajući u pokušaju da ispadne načitan i mudar. Opet zamalo, opet stativa. Nije sramota ne znati, pogotovo nije sramota ne znati nešto na japanskom jeziku, koji je užasno težak i ima neka nama Srbima potpuno nezamisliva načela i pravila, ali je vjerovatno najgora kombinacija i situacija ona kada u pokušaju da ispadnete pametni i time unizite sagovornika vi pokažete sopstveno neznanje. Ti momenti kada vam dođe nadobudni komšija na teren da vam pokaže kako se šutiraju penali a onda promaši gol za 5 metara su izvor sramote i prepričavaju se dugo.

No, ja se ne bojim da će takva sudbina zadesiti predsjednika. Ta njegova hvalisanja ionako nisu namijenjena ljudima koji barataju pojmovima poput „sepuku“ i „harakiri“, već ljudima koji su nekad davno čuli za harakiri ili nekad u nekom filmu vidjeli nešto nalik tome, ali kao i Ivica Dačić vole da se razmeću pojmovima o kojima imaju površno znanje.

No da ne završimo skroz tegobno, kad smo već kod harakirija, pogledajte film Masakija Kobajašija koji se zove, gle čuda – „Harakiri“. Jeste to film iz 1962, jeste crno-bijeli, jeste da tretira neke ne baš prijatne teme, ali to je jedno od najvećih dostignuća japanskog filma, lekcija iz svedenosti izraza i majstorstva režije. Nije mi to struka, pa ću se samo zadržati na toj ocjeni, koja je čisto subjektivna, iako nisam usamljen u ovom mišljenju da je riječ o jednom od remek-djela svjetske kinematografije. Možda i predsjednik nauči nešto iz tog filma o Japanu, pa i o pravoj skromnosti.

Najnovije iz Diznilend

Parada srama

Prošle godine sam, isto ovako pred septembarski prajd, napisao fb belešku pod
Go to Top