ŠBBKBB I – O (NE)KORIŠĆENJU TUĐICA I NJIMA SLIČNIH RIJEČI

Diznilend/Некатегоризовано
Zamislite sljedeću situaciju: Upisali ste prvu godinu filološkog fakulteta i imate predavanje iz predmeta UVOD U OPŠTU TEORIJU KNJIŽEVNOSTI. Jedan od pojmova, sa kojima se susrećete, je VARVARIZMI. Iako zvuči «divlje», u ovom slučaju pojam označava riječi pozajmljene iz stranih jezika. Pri tome se uopšte ne misli na neke nepristojne riječi, nego na sve tuđice u paketu. A kad smo kod tuđica…Danas gdje god da dođete, čućete kako ne valja koristiti tuđice – to će vam reći ljekar, prodavačica, vozač autobusa, taksista, ma, svi mogući ljudi, pa na kraju i profesori. Međutim, postoji jedna tendencija (evo i mene sa latinizmom) u našem društvu, i ona se sastoji iz dvije tačke: 1. Svi se bavimo politikom i jezikom i 2. Niko od nas se ne raspita dovoljno ili ne daj Bože razmišlja mnogo o onome, o čemu govori…Bitno je da pljujemo i bacimo kamen!

U redu, izbacićemo sve tuđice i druge riječi stranog porijekla iz jezika, no nam se automatski postavlja pitanje šta ostaje. Mislim da je bolje da vidimo bez čega ostajemo. Kao prvo, više ne bismo bili ni u boji a ni u koloru, nego crno-bijeli – dok nas Technicolor eventualno (ah, ti latinizmi) ne ofarba – mada ne, ne može. Šteta, ni farba nije naša riječ. No, recimo da možemo živjeti bez boje; nego, čime ćemo da jedemo? Kašiku smo kao tuđicu izbacili a nemamo ni čašu da se napijemo vode. Ma kakva voda!? Nemamo ni nju odakle da natočimo, jer smo ukinuli česmu, a ako mislite da onda uslijed iznemoglosti legnete (ne, ni ležanje, naš nacionalni sport, nismo mi izmislili) i odmorite, avaj – više ne znamo za krevet, kauč, sećiju, fotelju…U redu, spavaćete na spojenim stolicama, ali nemate jastuk za glavu, niti se imate čime pokriti, jer eto, sasvim slučajno smo našim čišćenjem jezika bacili jorgan, deku i čaršav. “Dobro, de”, rećićete, “imamo staro, dobro ćebe…” Žao mi je, dragi moji, ni njega više nemamo. Hoćemo li da pogledamo vijesti? Rado, ali čime i na čemu? Oči smo izvadili, a i da nismo, televizor smo poslali tamo odakle je i došao, zajedno sa video-rekorderom i drugim plejerima, a vijesti isto tako ne možemo dobiti ni u zvučnom, da ne kažem audio-obliku (da ne kažem formi), jer smo se odrekli i starog, dobrog radija, ma koliko dobro da nas je služio; samim tim nemamo tranzistor i vokmen, kasetofon, a ni kasete i druge trake, ni diskove i diskete…No i da ih imamo, šta ćemo sa njima, kad više ne znamo šta je muzika, a i da znamo, ukinuli smo melodiju, ritam, harmoniju, akorde, ansamble, grupe, horove, instrumente…Ostade vam glas, kojim nemate šta da pjevate, no govoriti barem još možete – doduše samo sami sa sobom, jer smo zabranili svaki vid komunikacije. Da, nemamo više ni kompjutere, a i da uzmemo računar, nemamo Internet, I-mejl, čet, zajedno sa mnogo dijelova računarskog sistema, koji smo takođe protjerali. To su procesor, memorija, hard-disk, keš, kanali veze (kanale kao takve u bilo kom smislu – da ne kažem kontekstu – uopšte više nemamo)…A nemamo naravno ni programe i druge potrepštine. Da nazovete TANJUG i zamolite ih da vam ispričaju šta ima novo u bijelom svijetu ne možete, jer kao prvo nemate čime da ih zovete – telefon više ne postoji, a i ono minijaturno i svuda nosivo izdanje istog zvano mobilni nije više naše. Da i postoje, zvuk vašeg glasa nemamo kako prenijeti, jer nemamo mikrofone, konvertore, kondenzatore, a na kraju krajeva ni kablove. Telegraf se već odavno ne koristi, a i da ga se sjetite, takođe smo ga ukinuli. Pismo poslati ne možete, jer kao prvo nemamo papir (na pergament i papirus i ne pomišljajte!), a uostalom je najbliža pošta eventualno u Mađarskoj. Do susjedne nam zemlje i da riješite da odete, ne možete, jer nemamo pasoše, a ni ambasade i diplomatiju. Međutim, kako ste mislili da pošaljete pismo, kada ne znate šta je poštanska markica? Ah da, nemamo više ni telegrame i kurire kao nekada. No, i da možete doći do novinara, sam TANJUG ne postoji, jer smo izbrisali agencije, i to ne samo novinske (nemamo npr. one za nekretnine ili privatizaciju, koja kao takva isto više ne postoji). A da dotična ustanova i postoji, sami novinari, znajući našu narodnu narav – da ne kažem mentalitet – ne bi ni radili, jer ih niko, uslijed davanja otkaza šefovima, direktorima i gazdama ne bi nadgledao. Gdje nema mačke, tu miševi kolo vode…Usput, zaboravih da kažem da novinari svakako ne bi postojali, jer smo ukinuli štampu. Državu niko ne bi imao da vodi, jer smo politiku kao takvu izbacili iz upotrebe, ne bi imao ko da nas štiti, jer nemamo više ni miliciju, a ni policiju, a o administraciji da i ne govorim. Štambilje više ne bismo koristili, ali u redu, imamo mi naše pečate, ali na veliku sreću bili bismo oslobođeni raznoraznih formulara, a ne bismo plaćali ni takse. Ovdje će bar đaci biti srećni, jer škole više nema. A i da je ima, imali bismo problem sa matematikom i brojevima (da ne govorim o tome kako mnoge predmete ne bismo imali, kao što su sociologija, psihologija, filozofija…ma kakvi predmeti, nema ni pedagogije da nam vaspita djecu). “Što sa brojevima?”, pitate se vjerovatno. Pa lijepo – mogli bismo da brojimo do devetstodevedesetdevet i tu je kraj, jer hiljada, milion, milijarda, bilion, bilijarda itd. kod nas više ne postoje. Šteta ako gledate sa stanovišta da nema više stranih donacija (kojih ionako neće biti ako ne smislimo drugo ime za njih) većih od 999 dolara, evra ili čega već. Ako živite u velikom gradu – da ne kažem metropoli – otežano bi vam bilo i kretanje, jer smo iz upotrebe izbacili automobile (mada imate stara, dobra kola), autobuse, tramvaje, trolejbuse, taksi, bicikle, motocikle, trotinete, skejt-bordove (da ne kažem skirole), rolšue, rolere…Naravno da za one na električni pogon nemamo energiju, a ni motore i akumulatore, a bacili smo i volane i guvernale. U redu, hodajte onda, ali ako je pao snijeg i ako je po nesreći dubok, sjetite se samo da nemamo više čizme. No, ne budimo zloslutni – da ne kažem pesimistični – i pretpostavimo da je vrijeme lijepo. A kad napokon dođete do grada i želite da se popnete na neki od viših spratova neke mnogospratne zgrade – da ne kažem solitera – morali biste da idete stepenicama, jer smo liftove protjerali. Kod kuće, dok ste još bili gladni, a niste imali čime da jedete, sjetili ste se da onu hranu, koju je potrebno držati na izuzetno niskim temperaturama, da bi bila svježa – da ne kažem friška – nemate gdje da ostavite, jer smo ostali bez frižidera. Ne možemo je držati ni u raznim ormarima, jer ih nemamo, a uostalom, kako bi hranu i spremali? Šporet nemamo, kuvati ili kuhati više ne znamo, šerpe nemamo, ni ulje, a ne znamo ni za salate. Aperitive kao šampanjac i vino ne poznajemo više. Izbacili smo iz upotrebe i pite, bureke, šnicle, krmenadle, ćevape, sarmu, musaku, knedle i giros (mada je to prilična novotarija kod nas). Ni supa se više ne koristi, a od tjestenina od sad pa nadalje zaboravite makarone, špagete, raviole, torteline. Kad smo kod tortelina, sjetih se da od slatkiša nemate više takođe mnogo toga. Torte, rolate, štrudle, bombone, čokoladu, karamelu, piškote, keks, tufahije, baklavu, tulumbe, princes-krofne, krofne uopšte, buhtle…Da, mršav nam nešto meni, ovaj jelovnik, osta. Ali dobro je to, jer smo zahvaljujući nejedenju, i to nenamjernom – na dijetu ne možete jer više ne postoji – postali mršavi i ne brinemo više o kilogramima, koje takođe više nemamo, a i da ih imamo, nemamo vage da ih izmjerimo. A nemamo ni rekreaciju i sport da održimo zdravlje, niti imamo bazene i saune. Na kraju se samo sjetite, da i ono što nam je ostalo imamo samo polovno i staro, jer smo u izgnanstvo – da ne kažem egzil – poslali sve što je novo. Siromašni smo, narode moj, i to ne samo novčano…A na kraju izgubimo i ono, za šta se posljednjih godina najviše borimo – naciju i nacionalni identitet, kao i suverenitet i teritorijalni integritet.