Je li govno il’ je drek

Diznilend/Nemanja Paleksić/Politika

Neću o izborima, isuviše je očigledno, isuviše je zicer, pokušaću o jednoj malo dubljoj i univerzalnijoj temi, koja je doduše isto politička. Jedna od omiljenih mantri lokalnih političara jeste da „mi nismo kao oni“. Često ćete ovu rečenicu čuti kada se govori o političkim protivnicima, o drugima nacijama, ali omiljeni objekat ove rečenice će uglavnom biti Hrvati. Ponekad će to biti Albanci, ponekad Bošnjaci, ali zna se ko je arhineprijatelj Srba, ko su Siti u očima pravoslavnih/pravovjernih Džedaja – ustaše! I dok se svi desničari i sa jedne i sa druge strane upiru da ukažu na to da ne da nismo isti, već da ne pripadamo istom plemenu, rasi, a bogami ni da nismo sa iste planete, ja se sve više uvjeravam da smo baš isti kao oni (a oni kao mi), tj. da smo potpuno ista govna.

Ovih dana mi na fidovima raznoraznih platformi češće izlaze vijesti iz Hrvatske – daleko od toga da sam nešto opsjednut događanjima u „Lijepoj našoj/njihovoj“, nije mi ni u domenu profesionalne zainteresovanosti ali ima dosta sajtova i materijala koji su komplementarni onome što čitam (a kod nas ih nema), pa zašto ne iskoristiti činjenicu da se ima štogod pametno pročitati na jeziku koji razumijem kao maternji.

Ovih dana totalni hit na društvenim mrežama i portalima koji se bave događajima u Hrvatskoj jeste nadrealni gaf predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović koji je greota prepustiti prašini zaborava tako olako – naime, predsjednica je, nakon premijere baleta „Labudovo jezero“ u postavci nekog velikog ruskog baletskog (labudovog) muda izašla na scenu, okrenula dupe i leđa baletskoj trupi, od koreografa dobila buket (koji je on dobio prije toga, ali je pomoću tog buketa pokušao da izvadi stvar) i naklonila se publici kao da je upravo odigrala najzahtjevniju ulogu na sceni HNK. Da ne tupim dalje, pročitajte kolumnu na portalu lupiga.com u kojoj je Nataša Škaričić rastavila Kolindu GK na sastavne dijelove.

Elem, čitajući dalje i pokušavajući da pronađem još koji osvrt na ovu fantastičnu budalaštinu predsjednice Hrvatske, onda sam naletio na takođe izvrstan tekst Tomislava Klauškog, koji je malo šire zahvatio problematiku Kolinde i njenog političkog djelovanja. U njemu on iznosi tezu da je Kolinda zapravo više zvijezda, nego li političar (ili to bar više želi biti), da je u permanentnoj kampanji, da ne preza ni od kakvih populističkih baljezgarija ne bi li se približila narodu… Evo par citata iz tog odličnog teksta:

 

Čitava Hrvatska njezin je prostor za promociju: od ribarica i kombajna, preko utakmica i sportaša, pa sve do baletnih predstava. Zidarenje i ribarenje, pjevanje i navijanje, poziranje s puškama i s djecom, prešetavanje u haljinama i naslikavanje uz njezin kartonski izrezak, sve to postalo je sadržajem i okosnicom mandata predsjednice Republike.

Kao što seljakanjem ureda pokušava „okupirati“ svaki dio hrvatskog  teritorija, tako svojim javnim eskapadama namjerava i okupirati svaki komadić javnog prostora.

Sve ostalo proglasila je svojom privatnom stvari. Pa čak i službena putovanja.Na to se svela permanentna kampanja predsjednice Republike. Politika je sporedna, premda jednako skandalozna: primarna je nazočnost u medijskom i javnom prostoru kojom se pokušava nadoknaditi, pa i kompenzirati, evidentan politički diletantizam.

Zvuči li poznato? Zapravo je Kolinda Grabar Kitarović neka vrsta kombinacije Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića. Prvog kopira po ovim gafovima, poput afere „Čokolinda“ (Toma opet ima svoje adute poput onih urnebesnih snimaka ili fotki, kao i izjava poput „Žuti ljudi“ ili NBS), te generalno snalaženju na političkoj sceni poput kakvog slona u staklarskoj radnji, ili, u skladu sa najnovijim gafom, poput junakinje čuvenog Diznijevog crtaća „Fantazija“ gdje balerinu tumači dama koja je nilski konj (kobila? Kako se to uopšte mijenja po rodovima?)

Sa druge strane, ova njena opsjednutost pojavljivanjem u medijima, sopstvenom prezentacijom i podizanjem popularnosti tako što ne propušta niti jednu priliku da se prikaže dijelom naroda podsjeća na jednog drugog srpskog političara, Aleksandra Vučića, koji je u ovoj kampanji gdje se, do sad nečuveno na ovim i ostalim prostorima gdje postoji ikakva politička tradicija i kultura, sa mjesta premijera kandiduje za mjesto predsjednika. Ni taj ne propušta bilo kakvu priliku da pokaže koliko je dio naroda, koliko brine o narodu, pa smo slušali o njegovim radničkim danima u Londonu, o njegovim navijačkim danima, gledali ga kako vadi djecu iz smetova, kako ućutkuje generale, a u najnovijoj kampanji dodatno se radi na imidžu „Aleka, dečka iz kraja, vašeg komšije, običnog momka“. Ništa nije blam ako donosi i promil rejtinga. Međutim, Aleksandar Vučić ima u drugu stranu, koja je zapravo pandan sadašnjem premijeru Hrvatske, Andreju (wink, wink, see what I did here) Plenkoviću koji ima tu tehnokratsku, birokratsku, briselsku crtu koju posjeduje i Vučić. Tako da zapravo formula glasi Plenković + Kolinda = Toma + Vučić (ostaviću na stranu autokratsku crtu Vučića koji bi da sam vlada, to se još ne nazire ni kod bilo kog drugog aktera ove priče).

Kad već pomenuh Brisel, tu je i druga stavka po kojoj se politička scena i politička elita Srbije i Hrvatske znatno poklapaju. Još jedan dobar tekst o stanju na političkoj sceni Hrvatske bih preporučio, a to je isto Klauški, je onaj koji se može sažeti u riječi: „Vani Zavnoh, unutra NDH“. O čemu se radi – kad se komunicira i ima dodira sa „stranim faktorom“, Hrvati će se vrlo rado ponositi svojim antifašističkim naslijeđem. Kad se priča okrene na unutrašnju scenu i za potrebe dobijanja izbora, onda se priča o komunističkim i nacističkim režimima kao istim „totalitarnim“, drže se mise na Blajburgu itd (da vam dam ključ za čitanje – u pitanju su pare, Hrvatsku su tužili nasljednici Jevreja, Srba i drugih žrtava NDH i to za cifru od 3,5 milijardi dolara, pa su se predstavnici hrvatske države na brzinu sjetili da oni sa NDH nemaju ništa, to se u Čavoglavama okupljaju neki ljubitelji kospleja). Slično je i u Srbiji – dok se radi na rehabilitaciji Nedića, Draže Mihajlovića i inih saradnika okupatora, sa druge strane kako koji od naših političara iskorači van granica države priča se o regionalnom pomirenju, svuda se čuju pomirljivi tonovi (sem kad se govori o Hrvatima, jel’te). Da se prikaže koliki je to nivo šizofrenije dovoljno je uporediti izjave premijera Srbije koji je svojevremeno izjavljivao „ubićemo 100 muslimana za jednog Srbina“ a potom išao u Srebrenicu ili to šta je govorio o NATO-u, Nijemcima a sada izjavljuje ljubav Angeli Merkel i podiže spomenike podunavskim Švabama.

Sad ćete reći – pa to je upoređivanje baba i žaba, čovjek evoluira, pa i njegova misao, puno vremena je prošlo blablatruć. Ali evo kontraargumenta – uporedite zvaničnu verziju sajta SNS na srpskom i na engleskom jeziku. Verzija na engleskom je znatno, znatno siromašnija. Zašto? Zato što se na engleski prevode samo neke flah izjave poput „treba da radimo“, „sve je stvar prioriteta“ i slične parole. Verzija na srpskom je znatno sočnija – tu su ove uvrede koje su u fokusu ovih dana, izjave poput „ovaj laže“, „onaj laže“, „potrčko“ itd, pogotovo na sekciji „Saopštenja“, koju sam linkovao, a koja se i dalje pišu u maniru kako su se svojevremeno pisala saopštenja SRS, preteče SNS.

Moglo bi se naširoko raspredati i nabrajati momente po kojima smo mi ista govna, ali možda je i najočitija poveznica Srba i Hrvata to što za komšije imaju te Srbe/Hrvate. I za sva sranja su im krivi ovi drugi, kad god treba malo podgrijati atmosferu pred izbore, opleti po komšiji. Dobri su i Šiptari/Mađari, ali realno, ne pripadaju ovom našem slovenskom korpusu. Muslimani/Bošnjaci jesu tu pod nosom, ali ih je isuviše malo, a i svojataju ih i jedni i drugi. Makedonci-Slovenci? Pa to i nisu prave nacije. Zna se ko pretenduje na status alfa mužjaka na Balkanu. Mogu biti alfa i jedni i drugi, mogu biti beta, što se mene tiče mogu i omega, to ne potire činjenicu da su ista govna kojima manipulišu ti isti političari koji će se radi ostanka na vlasti dogovoriti o svemu dok ne stigne prvo predjelo na večeri u Karađorđevu, a ti narode glabaj kosti. Da ne kažem da glabaš nešto drugo.


 

Najnovije iz Diznilend

Parada srama

Prošle godine sam, isto ovako pred septembarski prajd, napisao fb belešku pod
Go to Top