Izašli smo na RT! (Intervju)

Autori/Diznilend/Miljan Tanić/Nemanja Paleksić

Kao što ste možda videli, a možda i niste, Nemanja i ja smo dali intervju za Russia Today na nemačkom. Taj intervju je kod njih s jedne strane morao biti objavljen u skraćenom izdanju zbog njihovih tehničkih ograničenja, a s druge strane je bio na nemačkom, pa većina vas nije mogla da ga razume kako treba ili uopšte. Stoga smo rešili da podelimo s vama naše prvobitne, neskraćene odgovore, na srpskom.

Srbija želi da pristupi Evropskoj Uniji, a istovremeno treba da se riješi konflikt s otcijepljenom pokrajinom Kosovo i Metohija, koji traje decenijama. Zvanično Srbiji ide bolje i ekonomski. No, šta kažu sami ljudi? RT je razgovarao s dva blogera iz Beograda. Prilog Mojre Božić.

Strane investicije rastu, broj nezaposlenih opada: Srbiji u posljednjih par godina ide relativno dobro. RT Deutsch je razgovarao o tome s Miljanom Tanićem, novinarom i prevodiocem, i Nemanjom Paleksićem, politikologom.

RT: U podkastu „Dopisi iz Diznilenda“ se bavite svakodnevicom u Srbiji, problemima, uticaju politike na „malog čovjeka“. Zašto baš „Diznilend“?

Miljan: Veći dio prošle i prvu polovinu ove decenije proveo sam kao prevodilac i spiker u njemačkoj redakciji nekadašnjeg Radija Jugoslavija. Prije svega između 2003. i 2006. sam sve više postajao svjestan, koliko je ovdje kod nas političarima i svakakvim zvaničnicima – poput ondašnje glavne tužiteljke Haškog tribunala Karle del Ponte – jednostavno da najnemogućije stvari izgovore ili urade bez ikakvih posljedica. Dakle baš kao u Diznilendu. Spontano sam počeo da Srbiju zovem „Diznilend“. 2006. sam pokrenuo blog „Dopisi iz Diznilenda“, koji mi je služio kao ventil za frustracije. Poslije mi se pridružio Nemanja i nastao je istoimeni podkast. A mi smo sada „dopisnici iz Diznilenda“, kako nas neki prijatelji zovu u šali.

RT: Živite u Beogradu, koji se u posljednje vrijeme u zapadnim medijima predstavlja kao popularna metropola zapadnog Balkana koja je u usponu. Kako biste opisali svoj grad? Šta mu nedostaje? Šta se posljednjih godina popravilo?

Nemanja: Beograd je, uprkos svemu, bio i ostao centar dešavanja na prostoru koji se nekada zvao Jugoslavija, na kome žive ljudi koji se mogu sporazumjeti jednim jezikom, ma kako se on zvao. Tu su i dalje institucije i ljudi čija imena nešto znače u svijetu – poznati umjetnici, jaki sportski kolektivi, univerzitet. Beograd privlači veliki broj ljudi, dijelom kao egzotična destinacija, dijelom kao metropola, međutim, iz ličnog iskustva života u inostranstvu, mogu da kažem da nedostaje tog metropolitskog duha koji bi strancima pružio dodatne blagodeti. Kao da Beograd još uvijek nije prihvatio tu činjenicu da ga pohode i ljudi koji ne govore srpski jezik, pa mi se prijatelji sa strane žale da im je često potrebna pomoć lokalnih vodiča tokom boravka u Beogradu, no i to se popravlja. A sadržaja u Beogradu zaista ne nedostaje, po tome ne zaostaje za najvećim svjetskim metropolama.

Miljan: Za mene je Beograd prvo mjesto od početka rata u Bosni na kojem se osjećam stvarno kao kod kuće. Volim spoj prirodnih ljepota, koje mnogi ne umiju da cijene – dvije velike međunarodne rijeke, veliko jezero, šume, parkovi – i tipične gradske građevine, ali bih ipak volio malo više reda. No, to ima više veze s mentalitetom ljudi, i on je takav kakav jeste. Mi ne volimo kao Nijemci da stojimo lijepo u redu, a nekog poput mene, ko je djelimično rastao i u Njemačkoj, to može prilično da živcira. Međutim, grad je zaista nekako postao otvoreniji i sve više stranih turista dolazi ovamo.

RT: Kako biste opisali trenutnu situaciju u Srbiji? Zemlja zvanično teži ka EU, ali u javnoj debati vlada trenutno pitanje Kosova, odnosno rješenja tog problema. Mnogi analitičari smatraju da za Srbiju nema članstva u EU bez priznanja Kosova. Da li je Srbija izgubila Kosovo?

Nemanja: Srbija je trenutno na unutrašnjem planu u nekim oblastima u uzletu, a u nekim na veoma lošem putu. Evidentni su određeni pomaci po pitanju ekonomije, fiskalne stabilizacije, smanjenja nezaposlenosti međutim i tu ima upitnika po koju cijenu su ti uspjesi postignuti. Međutim, što se tiče vladavine prava, demokratskih institucija, slobode medija, situacija je zaista alarmantna. Ustav se krši svakodnevno, predstavnici vlasti u određenim situacijama izlaze iz okvira svojih nadležnosti, Parlament se sveo na glasačku mašinu od koje je svakom pristojnom građaninu lice crveno od sramote zbog načina ophođenja poslanika, najjači mediji samo hvale vlast a svakog ko je sa druge strane zasipaju uvredama i lažima i veliko je pitanje da li je moguće da se točak slomi i da se proces urušavanja institucija vrati unazad, a u svakom novom izbornom ciklusu sve je više gaženja ionako slabe političke kulture i tradicije.

Pitanje Kosova je starije od pitanja približavanja Evropskoj Uniji. Takođe, i to pitanje „gubljenja“ Kosova nije, kao što aktuelna vlast želi da prikaže, nešto što je staro nekoliko godina. Srbija svakako na Kosovu demografski slabo stoji, no demografski gledano situacija je katastrofalna u cijeloj Srbiji, i rekao bih da je to trenutno najveći problem Srbije. Ono što naša vlast, odnosno predsjednik Vučić  uporno izbjegava da odgovori, jeste zašto se pitanje konačnog rješenja Kosova aktuelizovalo u prethodnih godinu dana, šta je to što je odjednom krenulo po dobru za Srbiju da smo sada odlučili pokrenuti to pitanje? Mnogi drugi slučajevi neriješenih odnosa traju mnogo duže, pa se ne žuri sa njihovim rješavanjem (poput pitanja Kipra), dok je naša vlast odlučila da, prema najnovijim izjavama, traži razgraničenje po etničkim osnovama, što je uvijek klizav teren.

Miljan:  Za mene je trenutna situacija paradoksalna mješavina „crnih devedesetih“ – obračuni mafije usred dana, korupcija itd. – i stvarno modernog vremena. Ne razumem zašto su pitanja Kosova i pristupa Srbije Uniji međusobno povezana, jer bi EU bila licemjerna da zauzvrat za članstvo od Srbije zahtijeva da prizna Kosovo, pošto pet članica Unije to nisu učinile. Razumijem i da neće da „uvoze“ probleme (poučeni primjerom Kipra), ali i dalje nije fer.

Ono što me posebno rastužuje i što mi jeste dokaz da je Srbija za sada izgubila Kosovo je činjenica da većina građana Srbije nekako želi da Srbija povrati Kosovo, ali bez tamošnjih Albanaca. Ipak bi oni mogli značajno da utiču na politički život i čak izaberu predsjednika, a nećemo albanskog predsjednika Srbije, zar ne? I u tome nekako, mislim, leži sva tragedija, jer ljudi misle da je i dalje Srednji vijek i da na Kosovu žive samo Srbi ili da su barem većina, a istovremeno znaju da to nije tako. Ono što je svakako po sebi bitno jeste zadržati kontrolu nad srpskim spomenicima kulture i vjere.

RT: Kako biste opisali raspoloženje u zemlji u vezi sa pristupom EU? Šta kažu vaši prijatelji? Sredinom 2000ih, kada sam ja još živjela u Bg, skoro 90 % ljudi koje sam poznavala su bili za EU. I to što prije moguće. Danas imam osjećaj da su se mnogi umorili od cijelog tamo-vamo. A i političari koji su tada predstavljali pro-EU politiku su se tih godina veoma obogatili dok narodu nije mnogo bolje, ili ja to vidim pogrešno?

Nemanja: Evidentno je da je podrška priključenju EU u padu, već godinama. Više je razloga za tako nešto – sama Evropska Unija prolazi kroz mnogobrojne krize već godinama, vidljiv je i nedostatak entuzijazma za proširenjem nakon što su neke članice očigledno nespremne bile priključene EU. To su problemi sa strane EU, koje vidi i narod u Srbiji, a opet i iz srpske perspektive sve je manje zainteresovanosti jer se nakon 18 godina taj cilj čini sve daljim, i mnogima djeluje da će Srbija, poput Turske, biti vječno u čekaonici ispred vrata EU. Takođe, veliki broj ljudi koji su bili za priključenje Srbije EU su u međuvremenu odlučili da sa svojim porodicama izvrše svoje lično priključenje EU, tako da se korpus tih ljudi u Srbiji dodatno smanjio. Uz sve to stoji i ta činjenica da su se oni koji su nominalno bili za Evropu u Srbiji ponašali krajnje bahato i neodgovorno, što su glasači i kaznili na izborima 2012. a što je dovelo do dodatnog slabljenja ideje evrointegracije.

Miljan: Pored ovoga što je Nemanja već rekao, ima među nama i onih koji su razočarani Unijom – od ponašanja unutar same EU, preko „kategorizacije“ zemalja članica do izbjegličke krize i ponašanja Unije spram Srbije. Jednostavno vlada osjećaj da se Brisel veoma trudi da za Srbiju izmišlja nove zadatke kako bi nas držao na distanci. Pritom mnoge firme iz EU dolaze u Srbiju, dobijau subvencije od države, a radnike plaćaju 3-4 puta manje nego što bi morale u sopstvenim zemljama. Ako pomislimo da su danas sve informacije dostupne na dugme, jasno je zašto smo razočarani. Ne živimo više u Platonovoj pećini i u neznanju o tome, kako je napolju. Samo želimo ista prava kao građani EU, a sve nam je jasnije da do toga neće doći… i zato opada podrška. Niko ne želi da bude samo jeftina radna snaga.

RT: Predsjednik Srbije Aleksandar Vucic, nekada ultranacionalista, koji sad nastupa kao proevropejac, hoće da bude veliki modernizator Srbije, i ima podršku naroda. Zašto?

Nemanja: Podršku naroda ima jer kontroliše sve medije, jer je opozicija slaba, razbijena i pod stalnim je udarom režimskih medija. Ovdje su glasači navikli da glasaju za vlast, veliki broj ljudi zavisi od poslova koji su vezani za državu, ali opet je ta podrška u apsolutnim ciframa negdje oko 25-30% ukupnog glasačkog tijela (a ni to nije sigurno zbog nesređenih biračkih spiskova). Vlast čini sve da odbije sve neodlučne glasače od glasanja, a ima svoju vjernu armiju glasača putem tzv. kapilarnih glasova. Taj Vučićev zaokret ka Evropi govori da je strateško i racionalno opredjeljenje u narodu ipak ka Zapadu, jer i većina emigranata iz Srbije ide ka Zapadu, iako u srcu možda nosi neku drugu zemlju koju vidi kao najbližeg i najvećeg prijatelja Srbije.

Miljan: Mene posebno razočarava što ga podržavaju ljudi u mom neposrednom krugu i stalno ponavljaju mantru: „Ali on bar nešto radi, nema veze što nije najbolji!“ Pritom Vučić samo govori o tome kako nešto radi i to je to. Samo govori. No, on je time toliko savršeno ovladao da većinu ljudi jednostavno omađija, i to me iskreno rečeno pomalo plaši. Ako građani nekome ko je govorio i radio devedesetih ono što je on govorio i radio posle tako kratkog vremena daju u ruke toliko moći, onda i nije čudo što Srbiju zovemo „Diznilend“.

RT:  Da li je njegova popularnost posljedica djelanja prozapadnih partija poput DS? Nažalost nije bilo borbe protiv korupcije. Mnogima iz DS, kao i iz LDP ili G17 se prebacuje za korupciju, zbog čega ih veliki dio populacije ne shvata više ozbiljno.

Nemanja: Ne treba zaboraviti da je talas krenuo od pobjede Tomislava Nikolića nad Borisom Tadićem, da Vučić ni u toj tihoj revoluciji nije bio nosilac. Međutim, dok je Nikolić pokušavao da svoj mandat na mjestu predsjednika iskoristi u lične svrhe i dok je pokušavao da kao političar starog kova održi privid poštovanja nekih ustaljenih principa, kao što je poštovanje okvira svojih nadležnosti, on je napravio taktičku grešku ustupivši Srpsku naprednu stranku Aleksandru Vučiću koji je od nje napravio podmazanu mašinu za osvajanje glasova i jačanje institucionalne ali i vaninstitucionalne kontrole, te smo sada došli do situacije da se on pita i za povećanje putarina i za pregovore u Briselu, a ništa od toga ne spada u njegovu nadležnost.

Borba protiv korupcije je mit, svi će uvijek biti u tom frontu, ali nikad niko neće pokrenuti ozbiljnu borbu, jer je korupcija vjerovatno najteže iskorjenjiva bolest jednog društva. Evo i sada djeluje da bi se vlast radije odrekla Kosova, „srca Srbije“, nego toga da bude vlast i svog dijela kolača.

Miljan: Djelanje DS i ekipe je svakako jedan od razloga, ali ne bih isključio ni spoljne uticaje koji se odigravaju iza kulisa i nama nisu vidljivi. Lično nikad neću moći da razumijem zašto zemlje poput Njemačke podržavaju njega i njegov način vladavine. Da se vratim na pitanje o EU – osjećamo se iznevjereno i napušteno, jer Unija podržava nekog koga doživljavamo kao tiranina, i to ne samo mi, nego i razne međunarodne organizacije koje se bave ljudskim pravima.

RT: Srbija, ali i cijeli zapadni Balkan, bori se trenutno s novim talasom iseljavanja. Šta kažete na to? Ko odlazi i zašto?

Nemanja: Ljudi su umorni od svega, od loših poslova, loše plaćenih poslova, loše atmosfere, osjećaja beznadežnosti. Nekada su na Zapad išli najškolovaniji kadrovi i gastarbajteri, ljudi koji su radili slabo plaćene fizičke poslove – sada idu svi, idu i vozači, i zanatlije i medicinsko osoblje. Ide srednja klasa, koja je već bila ugrožena, a to je najpogubnije za naša društva. Idu ljudi svih godina, a najviše oni naših godina (30-40), ljudi kojima su najljepše i najzrelije godine života potrošene u ratovima, sankcijama, bombardovanjima, oporavku društva. No, nije zapadni Balkan usamljen u tome, cijela istočna Evropa, ljudi sa Bliskog istoka hrle u EU tražeći bolje sutra.

Miljan: Ljudima je jednostavno pun kurac svega i žele za sebe i svoju djecu bolju budućnost, a da pritom ne čekaju ponovo nekoliko generacija. Potpuno legitimno, što se mene tiče.

RT: Da li biste vi napustili Srbiju?

Nemanja: Bilo bi lijepo provesti neko vrijeme radeći u zemlji gdje vam posao ne zavisi od članske karte stranke, gdje godišnji odmor možete priuštiti od pola plate, gdje vam iz medija ne prijete ratom, ne broje krvna zrnca i ne svađaju vas sa komšijama, ali bih bio sretniji da je takva situacija ovdje, gdje mi žive prijatelji, porodica i gdje se osjećam najkomotnije.

Miljan: Definitivno možda. Kao Nemanja, volio bih i ja da živim u „normalnoj“ zemlji, ali mada se svugdje lako prilagodim, sad sam već u godinama u kojima se čovjek osjeća usidreno, ima rutine, krugove prijatelja, navike… i svega toga niti može niti želi tek tako da se odrekne. I pritom je čovjek sebi već izgradio i ime, i mada to ne donosi finansijski ono što bi donosilo recimo u Njemačkoj, ne možeš tek tako sve ostaviti i početi negdje ispočetka. Da dobijem „normalan“ posao, recimo u medijima, na kojem ne bih morao prvo godinama da trpim poniženja, samo jer sam stranac, apsolutno bih se iselio.

RT: Da li biste rekli da je jaz između naroda bivše Jugoslavije i poslije 20 godina od ratova u BiH i Hrvatskoj veliki ili političari i dalje igraju na nacionalističku kartu, jer niti žele, niti umiju da se bave drugačijom politikom?

Nemanja: Nevjerovatno je da taj jaz djeluje nikad veći nego prethodnih nekoliko mjeseci – počev od euforije vezane za proslavu uspjeha reprezentacije Hrvatske na SP u fudbalu pa preko povišenih nacionalističkih tonova koji su u vezi sa nadolazećim rješavanjem kosovskog pitanja, situacija sa kraja devedesetih djeluje mnogo relaksiranije i to je ono što djeluje depresivno – postavlja se pitanje gdje smo izgubili preko dvadeset godina. Međutim, kada se pogleda ko nas vodi, da su to sve kadrovi iz tih istih devedesetih, postavlja se pitanje da li su oni uopšte u mogućnosti da pričaju neku drugu priču. Ali, kad vidimo da se niko od njih nije za sve te godine povukao iz politike, uprkos neuspjehu njihovih politika, možemo izvući zaključak da je to jedna djelatnost koja očigledno ima svoje čari, pretpostavljam finansijske i statusne prirode.

Miljan: Mogu samo da ponovim ono što je rekao Nemanja – zastrašujuće mi je da situacija danas djeluje zategnutije, i ne samo zategnutije, nego smo postali jedni drugima stranci. Prije 10-15 godina je djelovalo toliko bolje. A i činjenica da su na sceni i dalje ljudi koji su djelimično zaslužni za horore naših djetinjstava – to čovjeka svakako ostavlja bez teksta.

RT:  Da li biste išli na odmor u Hrvatsku?

Nemanja: Ne, preskupo je za moj ukus, a ne privlači me toliko.

Miljan: Da, svakako.

Najnovije iz Autori

Sepuki na Šikokou

Niko ne može osporiti da je Aleksandar Vučić majstor javnog nastupa. Od
Go to Top